Bosnia

Abstract

Sažetak: Budući da u BiH tokom dvije decenije od završetka rata nije došlo do vidljivih razvojnih promjena, to ni njeno stanovništvo, još uvijek, nije osjetilo blagodeti koje su mu uporno kroz više predizbornih i izbornih kampanja nudili i obećavali politički predstavnici. Ali dugoročno gledano, „nada posljednja umire“. Nažalost, obećano neoliberalno društvo dovelo je BiH, kao manje-više i sve tranzicijske zemlje u okruženju i šire, na rub siromaštva. Istina, mali broj onih „snalažljivih“, podobro je osjetio blagodeti „neoliberalnog kapitalizma“, jer je uzeo sve što se moglo uzeti – legalno opljačkati. Društvo je dovedeno do ruba propasti: svi perspektivni proizvodni kapaciteti su uništeni – njihovi radnici ostali su prepušteni sami sebi hodajući ulicama tražeći svoja prava. Sprovođene su silne privatizacije bez ikakvih rezultata, ali i bez odgovornosti nalogodavaca. Uništene su, manje-više, sve domaće banke, a na scenu stupile strane koje ionako osiromašeno stanovništvo i dalje osiromašuju, dajući mu kredite sa visokim kamatama, i što je za njih normalno dobit iznose u svoje matične centrale. Vlasti se ponekad i mijenjaju, ali rade po istim matricama – utrkuju se ko će se više zadužiti. Na drugoj strani i građani koji uporno biraju neodgovorne i nesposobne političare snose dio odgovornosti. Kakva je perspektiva društva koje ima više penzionera negoli zaposlenih radnika? Kakvu perspektivu imaju mladi i školovani kadrovi koji popunjavaju liste nezaposlenih u zavodima za zapošljavanje decenijama i više? Sve nabrojano, a i ono što nije pomenuto, znak su za alarm, jer na prostorima BiH stalno se povećava broj siromašnih. Toj pojavi svjedoče u svakodnevnom žargonu sve prisutnije riječi tzv. linije siromaštva, umjesto poželjnijih riječi koje bi govorile o napretku,blagostanju i srećnijem životu stanovništva BiH. Ključne riječi: siromaštvo, nezaposlenost, neuspješna privatizacija, socijalna zaštita, socijalna isključivost, neodgovornost.