RATNI GRADONAČELNIK SARAJEVA (1994–1996): ESEJ O SARAJEVU U VREMENU OPSADE

Abstract

Građani Sarajeva su kroz historiju prošli svašta, sve što se može proći u 560 godina. Većina nas živo pamti prve višestranačke izbore nakon doba socijalizma, koji se održavaju po tadašnjim socijalističkim republikama, u Bosni i Hercegovini 18. 11. 1990. Već tokom ljeta 1991. nezavisnost proglašavaju Hrvatska, Slovenija i Makedonija. Briselskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. 12. 1991, na temelju preporuka međunarodne Arbitražne (Badinterove) komisije, konstatovana je disolucija SFRJ i tadašnje republike su pozvane da se izjasne o nezavisnosti. Bosnu i Hercegovinu su zemlje tadašnje EZ i SAD zvanično priznale 6. i 7. 4. 1992, nakon proglašenja rezultata referenduma o nezavisnosti održanog 29. 2. i 1. 3. 1992. Na referendumsko pitanje Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? odgovorilo je 63,7% glasača, od kojih 99,7% za i 0,3% protiv. Referendum su pretežno bojkotovali Srbi, na poziv tada vladajuće stranke SDS. Osim bosanskih Muslimana, “za” su drugi dan referenduma masovno glasali i bosanski Hrvati. Njih je preko crkve tako uputio predsjednik Tuđman, prema kasnijem svjedočenju Stjepana Mesića, koji je tada bio, ako ne najbliži, onda svakako najviše pozicionirani Tuđmanov saradnik (živ bio, i Hrvatskoj i nama u BiH). Uglavnom, on ga je uvjerio da bi bojkotovanjem bh. referenduma tako bio dat legitimitet podjeli Hrvatske, gdje je već na 1/3 njene teritorije bila uspostavljena Republika Srpska Krajina, koja je uključivala i istočnu Slavoniju. Prijedlog HDZ-a BiH formulisan u Livnu 9. 2. 1992. za referendumsko pitanje bio je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda, hrvatskog, muslimanskog i