Jesu li medicinske sestre dovoljno usmjerene prema pacijentu kao subjektu skrbi?

Abstract

Pacijent bi trebao biti u centru sestrinskog promišljanja. Usprkos tome, medicinske sestre uslijed usmjerenosti na razne zadatke često potisnu primarni interes prema čovjeku kao osobi i uvažavanju holističkih elemenata sestrinske skrbi. Povijesno gledano, sestrinstvo je nastalo na temeljima skrbi za drugoga, dok iz današnje perspektive uočavamo sve veću usmjerenost na izvršavanje medicinsko-tehničkih i administrativnih zadataka. Višedimenzionalan pristup u radu trebao bi biti standard sestrinske prakse u kojoj će pacijent u procesu zdravstvene skrbi moći sudjelovati u izboru postupka liječenja te u izvođenju zadataka usmjerenih prema njegovoj dobrobiti. U suvremenim okolnostima zdravstvene skrbi u kojima se bolesnika često ne percipira kao partnera u procesu zdravstvene skrbi, nego ga se tretira kao objekt rada, ova je tema ponovno aktualna. Objektiviziranjem pacijent postaje podložan diskriminaciji, rutinizaciji i psihološkom napuštanju za vrijeme hospitalizacije kad prevladava egzistencijalna patnja i „totalna bol“. Nasuprot takvom redukcionističkom pristupu, poštivanjem norme dobre kliničke prakse, etičkih principa, pacijentovih prava i vlastitom unutarnjom motivacijom, medicinska sestra stvara čvrsto tlo za razvoj pacijento-centričnog odnosa i poštivanja oboljelog kao subjekta u procesu rada. Stoga je važno stalno iznova poticati medicinske sestre na cjeloživotnu edukaciju i samorazvoj kako bi novim znanjima i iskustvima doprinijele pacijentovoj najvećoj mogućoj dobrobiti.