Strah od smrti i težnja ka besmrtnosti

Abstract

Čovjeka kroz povijest prati smrt, koja usprkos činjenici da smo smrtni, nije dostupna ljudskom iskustvu, što je oduvijek izazivalo različite spekulacije o njenoj prirodi, te potrebu za objašnjenjem onoga što slijedi iza. Strah od smrti je strah od nepoznatog, raspadanja, nestajanja. Odnos prema smrti, jednako kao i čovjekovo poimanje svijeta, sukladan je stanju društva, od duboke povezanosti života i smrti u arhaično doba, pa da sve većeg odvajanja, što je u skladu s bazičnom dihotomijom koja karakterizira ljudski um, i sve je veća. Čovjek sve više gubi osjećaj za povijesno vrijeme, kontinuitet, i povezanost postojanja, te se očajnički drži za život. Vječna težnja ka besmrtnosti, prije u domeni religije, sad je prebačena na vjeru u uspjeh znanosti. Novije doba karakterizira izbjegavanje bolesti i starenja, kult predaka zamijenjen je kultom mladosti, a u okviru čovjekove usmjerenosti na prevladavanje smrti naglašena je potreba samorazvoja, kao jedina šansa izmirenja s činjenicom vlastite smrtnosti. U vrijeme velikih katastrofa:, ratova, elementarnih nepogoda, potresa, epidemija, smrt je vidljivija, sveprisutna. Strah od smrti pokazuje se utemeljen u stvarnosti.