Mlako kršćanstvo

Zadnje u nizu od sedam pisama maloazijskim crkvama (Otk 2-3) jest pismo Crkvi u Laodiceji (Otk 3,14-22) koje je umnogome posebno: od toga da je ono završetak prvoga dijela Knjige Otkrivenja, odnosno da je svojevrstan most između prvoga i drugog dijela Otkrivenja, pa sve do važne činjenice da je to jedino pismo kojemu nedostaje bilo kakva Kristova pohvala za dobra djela te ga mnogi, s pravom ili ne, smatraju najoštrijim od svih sedam pisama crkvama u Maloj Aziji. U radu se – kombinirajući sinkronijski i dijakronijski pristup, odnosno više egzegetskih metoda – analizira sadržaj Pisma Crkvi u Laodiceji i pokušava se dati odgovor na nekoliko temeljnih pitanja koja proizlaze iz sadržaja pisma, poput sljedećih: koja su to djela ili nedjela laodicejskih kršćana zbog kojih za njih Krist ima samo kritičke riječi (sve do onih da će ih »ispljunuti iz svojih usta«), odnosno u čemu je degradacija Crkve u Laodiceji tolika da izostaju bilo kakve riječi pohvale? Ima li za laodicejsku kršćansku zajednicu ikakve nade za poboljšanje, odnosno za obraćenje, budući da im Krist upućuje najoštrije riječi? Koje su sličnosti između stanja Crkve u Laodiceji i moderne Crkve, odnosno današnjih kršćana?