Bolest kao privid

U tekstu najprije istražujem medijske interpretacije filma Joker redatelja Todda Phillipsa‎ (2019). One prikazuju glavnog junaka filma Arthura Flecka kao traumatiziranog i mentalno oboljelog‎ pojedinca (ubojicu) čija ambicija da postane komičar nema utemeljenja. Budući da glavni junak živi‎ u svijetu ‘iluzije’ odnosno ‘lažne svijesti’, u tekstu se najprije pokazuje kako to funkcionira u različitim‎ shvaćanjima ideologije, počevši od Marxa, Althussera do postmoderne inačice (Debord). Iako je Žižek‎ kritizirao Jokera da je nepolitičan, jer oslanjanje na ‘subjektivno’ nije dovoljno za „konstruktivno prevladavanje“ ‎postojećeg, film zapravo treba vidjeti kao doprinos shvaćanju političkog u smislu „verifikacije ‎jednakosti“ (Ranciere). Kako Arthur/Joker smatra da je život komedija, a ona je, kako kaže, ‘subjektivna’,‎ time ugrožava ono što Ranciere naziva postojeća „raspodjela osjetilnog“. Štoviše, Joker ne‎slijedi marksističko shvaćanje da se proleteri mogu emancipirati samo ako dođu do ‘ispravne’ svijesti.‎ Ono što on radi, zapravo je potpuno suprotno. Posrijedi je, naime, njegovo prepuštanje ‘iluziji’ koja teži‎ preoblikovanju zadane raspodjele vremena i prostora (što pokazujem raznim Ranciereovim radovima).‎Postižući tako ono što smatra ‘pravim ja’, Joker je izrazito političan iako je onkraj prijedloga da podupre ‎‘objektivne’ političke ciljeve koje mu želimo pripisati.‎