On Abortion and Infanticide in the Early Christian (patristic) Period

Izlaskom kršćanstva iz Palestine, vrlo izolirane sredine, u područje Mediterana ujedinjenog grčkom kulturom i rimskom državom (pravom), kršćanstvo se susrelo s mnogim poteškoćama. Premda je Rimsko Carstvo bilo prilično tolerantno društvo, osobito u religijskom pogledu, kršćanstvo se susrelo s mnoštvom njemu neprihvatljivih religijskih i etičkih stavova i moralnih ponašanja, poput politeizma, moralnog liberalizma pa i odnosa prema pobačaju i čedomorstvu koji su u antičko vrijeme bili česti, moralno i društveno prihvatljivi. U ovom radu želimo odgovoriti na nekoliko važnih pitanja: a) koji je ranokršćanski stav o početku ljudskog života; b) što ranokršćanski autori misle o ljudskom zametku (fetusu); c) koji je ranokršćanski moralni stav o pobačaju i čedomorstvu; d) koje su eshatološke posljedice svojevoljnog pobačaja i čedomorstva. Kršćanstvo, od svojih početaka, ima jasan stav o abortusu kao ubojstvu i smrtnom grijehu, smatrajući da je fetus od svoga začeća živo ljudsko biće, stoga je za kršćane svojevoljan prekid trudnoće moralno neprihvatljiv i smrtni grijeh. Već u najranijoj kršćanskoj književnosti pobačaj je označen kao »put smrti« koji je kršćanima neprihvatljiv jer se protivi ljubavi prema bližnjemu, jer uništava Božje stvorenje. Osuđuju se svi koji sudjeluju u pobačaju. Apologetski pisci drugog stoljeća svoje protivljenje abortusu opravdavaju kršćanskim poštivanjem ljudskog života. Božja zapovijed »Ne ubij« jednako se odnosi na rođeno i nerođeno dijete. Jasnu osudu abortusa nalazimo i kod mnogih drugih ranokršćanskih pisaca koji ga izjednačuje s ubojstvom.