Krjepost poslušnosti u zapadnoj monaškoj tradiciji do Pravila sv. Benedikta

Abstract

Autor u ovom radu najprije ističe da je u povijesti istraživanja monaškoga života i duhovnosti u ranome kršćanstvu krjepost poslušnosti ostala izvan fokusa. Zato svoje istraživanje uvodi tumačeći teološko značenje ove krjeposti u kontekstu ranokršćanskog asketizma i monaštva. Potom prelazi na propitivanje ove krjeposti u konkretnom povijesnom kontekstu monaških inicijativa u zapadnome kršćanstvu od 4. do 6. stoljeća. U tom smislu najprije istražuje značenje ove krjeposti za sv. Jeronima, potom za sv. Augustina i naposljetku za sv. Benedikta. S obzirom na sv. Jeronima i njegov pristup monaštvu, istaknuo je da je Jeronim preferirao zajednički život preporučujući ga kao pouzdaniji jer pretpostavlja posluh starijima. Sveti Augustin pak kao autor najstarijeg monaškog pravila na Zapadu definira posluh i jednim poglavljem svoga Pravila. I premda ne ulazi u detalje, ipak je očit napredak da je Hiponac Pravilom istaknuo posluh kao nezaobilaznu krjepost monaškoga života. Kao krunu ovoga procesa autor ističe značenje sv. Benedikta i njegova Pravila u kojem posluh ima svoje mjesto kao jedna od najznačajnijih krjeposti. A za kraj donosi završni uvid u pristup posluhu od vremena sv. Jeronima do vremena sv. Benedikta, jasno dokazujući da su upravo ova trojica promicatelja monaštva na Zapadu uložili veliki napor u afirmaciji poslušnosti za monaški život.