Pozitivna psihologija ‒ od ishodišta do prakse u školi u dijalogu s pedagogijom i logoterapijom

Abstract

Pozitivna psihologija mlada je grana psihologije koja tek bilježi dva desetljeća postojanja. Bavi se istraživanjem čovjekove dobrobiti u svim njezinim sastavnicama. Usredotočena je na proučavanje i praksu pozitivnih emocija, snaga i vrlina zbog kojih pojedinci, grupe i institucije optimalno funkcioniraju i napreduju. U permanentnoj je potrazi za razumijevanjem čovjeka u njegovu vremenu i kulturno-socijalnom okruženju te u što adekvatnijim oblicima posredovanja pozitivnih strana osobe radi njezine dobrobiti i smislom ispunjenog življenja. Ovaj rad donosi pregled faktora koji su u ishodištu i razvoju pozitivne psihologije. Ukazuje na psihološku i subjektivnu dobrobit pojedinca i društva u cjelini, na smisao života u funkciji čovjekove sreće kao novije paradigme u znanstvenom istraživanju u psihologiji. Spominje se mogućnost široke primjene pozitivne psihologije, s posebnim osvrtom na njezinu primjenu u odgojno-obrazovnim ustanovama, razvijanjem osobnih vrlina i potencijala djece i mladih. Ukazuje se na neke od mogućih smjernica paritetskog dijaloga pozitivne psihologije, pedagogije i logoterapije. Takve bi smjernice trebale pridonijeti koordiniranom djelovanju na dobrobit osobe te njezinom kvalitetnijem i smislom ispunjenijem življenju. Prilog donosi i kritički osvrt dosadašnjih kretanja pozitivne psihologije te njezine perspektive u budućnosti.